Mercedes-Benz 600 – limuzina za kraljeve i diktatore
W100 spajao je raskošnu udobnost s hidraulikom koja i danas zahtijeva poštovanje.
Kada je Mercedes-Benz 600 predstavljen 1963., ambicije su nadilazile izradu udobnog reprezentativnog automobila. Trebao je pokazati što inženjersko umijeće može postići bez uobičajenih ograničenja. Rezultat je postao miljenik kraljevskih obitelji, pop-zvijezda i diktatora – i jedan od najzahtjevnijih klasika automobilskog svijeta.
Autor: Lars EkströmGlavni urednik · Oldtajmeri i istorija automobilaPrevedeno sa švedskog uz pomoć vještačke inteligencije.
Na salonu automobila u Frankfurtu u jesen 1963. stajao je Mercedes uz koji su čak i uobičajeni luksuzni automobili te marke djelovali suzdržano. Zvao se jednostavno 600. Iza te oznake krio se novi reprezentativni automobil, razvijen za ljude koji su često putovali na stražnjem sjedalu i rijetko morali pitati koliko putovanje košta.
Mercedes-Benz 600, s internom oznakom W100, predstavljen je 1963., a proizvodio se od 1964. do 1981. Ovdje je riječ o modelskoj seriji, prije svega o standardnoj limuzini i produženom Pullmanu, a ne o pojedinačnom sačuvanom primjerku. Karoserije je izrađivao sam Mercedes-Benz. Neovisni karoserist nije bio potreban da bi automobil postao salon na kotačima.
Mercedes iznad svih ostalih
Razvoj se odvijao pod nadzorom voditelja odjela osobnih automobila Fritza Nallingera, uz konstruktore poput Rudolfa Uhlenhauta i Karla Wilferta u ključnim ulogama. Zadatak nije bio samo konkurirati Rolls-Royceu. Mercedes je želio spojiti dostojanstvenost reprezentativnog automobila s naprednim voznim svojstvima i performansama koje bi njegovu veličinu učinile manjim opterećenjem.
Pod poklopcem motora nalazio se novi M100 te marke, veliki V8 s mehaničkim ubrizgavanjem goriva. Morao je i pokretati automobil i opskrbljivati njegove brojne pomoćne sustave. Zračni ovjes i disk-kočnice na svim kotačima bili su dio konstrukcije; nije to bila staromodna paradna karoserija u modernom ruhu.
Standardna limuzina već je bila duga nešto više od pet i pol metara. Pullman se protezao na više od šest metara i nudio se s četvera ili šestera vrata. Imao je mjesta za više putnika i jasniju podjelu između vozačeva radnog mjesta i putničkog prostora. Izvedba Landaulet, s krovom koji se mogao otvoriti iznad stražnjeg dijela, činila je automobil posebno korisnim pri službenim nastupima.
Ukupno je izrađeno samo 2 677 primjeraka. Taj mali broj govori ponešto i o klijenteli i o radu uloženom u svaki automobil: bila je to proizvodnja u kojoj su zanatski rad, prilagodbe i pažljiva montaža smjeli potrajati.
Udobnost pod hidrauličkim pritiskom
Ono doista osebujno krilo se ispod drvenih obloga, presvlaka i lima. Središnji visokotlačni sustav upravljao je, među ostalim, podizačima prozora, podešavanjem sjedala i pomoći pri zatvaranju vrata. Ovisno o opremi, obuhvaćao je i funkcije poput pregradnog stakla i poklopca prtljažnika. Radni tlak iznosio je oko 150 bar.
Hidraulika je omogućavala snažne, glatke pokrete, bez potrebe za zasebnim elektromotorom za svaku funkciju. No to nije bio isti sustav kao zračni ovjes, s kojim se lako pomiješa kada se nabrajaju sve tehničke poslastice automobila.
Za tadašnje putnike tehnika je trebala ostati neprimjetna. Dovoljan je trebao biti jedan potez komandom; mehanika bi obavila ostalo. Za današnje vlasnike odnos je često obrnut. Crijeva, brtve, ventili i odgovarajuća hidraulička tekućina postaju ključna pitanja. Malo curenje može zahtijevati velik zahvat kada su dijelovi smješteni duboko u vratima ili unutrašnjosti.
Putnički prostor spajao je sjajno drvo, pažljivo podstavljena sjedala i gotovo arhitektonski red. Presvlake i oprema razlikovali su se ovisno o narudžbi. Zato restauracija modela 600 nije samo pitanje lijepog laka: odgovarajući materijali, očuvani okovi i ispravni izvorni sustavi imaju veliku važnost.
Isto stražnje sjedalo, različiti svjetovi
Elvis Presley i John Lennon bili su među slavnim vlasnicima. Istodobno su model koristili autoritarni vođe poput Josipa Broza Tita i Nicolaea Ceaușescua. Papa Pavao VI. dobio je 1965. posebno izrađen 600 Landaulet. Malo je automobilskih modela služilo u toliko različitim javnim ulogama.
Automobil je svojim putnicima pružao privatnost, prostor i odmah prepoznatljiv status. U tome leži i objašnjenje njegova politički opterećenog nasljeđa: bio je učinkovit simbol moći, bez obzira na to tko je sjedio iza zavjesa.
Redakcija nije isprobala automobil u vožnji. Njegova je namjena, međutim, jasna: duga putovanja s vozačem, službeni prijevoz i reprezentacija. Kraća limuzina mogla je odgovarati i vlasniku koji je želio sam voziti. Pullman je u većoj mjeri davao prednost životu iza pregrade.
Tada skup – danas zahtjevan
Pri predstavljanju je njemačka osnovna cijena standardne limuzine bila navedena kao 56 500 D-mark. Posebne želje i duža karoserija dodatno su povećavali iznos kupnje. Bio je to automobil za sam vrh tržišta, a ne tek sljedeći korak nakon dobro opremljenog Mercedesa.
Prema gruboj redakcijskoj procjeni, a ne provjerenom tržišnom podatku o cijeni, dobro očuvan standardni primjerak danas bi mogao stajati oko jedan do dva milijuna kruna. Pullman može biti procijenjen na nekoliko milijuna. Stanje, povijest, izvornost i dokumentirana tehnička obnova mogu znatno promijeniti vrijednost; povezanost sa slavnim prijašnjim vlasnicima mora se moći dokazati.
Kupcu je stručni pregled važniji od sjajne maske hladnjaka. Hrđa, zračni ovjes, hidraulika i nedostajući detalji unutrašnjosti mogu jeftin primjerak učiniti najskupljim od svih. Dobro održavan 600, s druge strane, čuva nešto rijetko: osjećaj vremena u kojem je luksuzni automobil smio biti i beskompromisan radionički projekt.
Izvori
- Mercedes-Benz Classic, Mercedes-Benz Public Archive – modellserie 600 (W 100)
- Mercedes-Benz Museum, Mercedes-Benz 600
- James Taylor, Mercedes-Benz 600: The Grand Mercedes (2016)
Postavite pitanja o članku „Mercedes-Benz 600 – limuzina za kraljeve i diktatore“. Odgovori se zasnivaju na člancima magazina.
