Amphicar 770 – automobil koji je krenuo vodenim putem
Dva propelera, četiri točka i neobično važne brtve vrata
Amphicar 770 trebao je rampu za spuštanje čamaca pretvoriti u obično cestovno raskrižje. Ovaj zapadnonjemački amfibijski automobil nikada nije postao masovni proizvod, ali kombinacija britanskog motora, plutajuće čelične karoserije i dva propelera čini ga jednom od najšarmantnijih i najsvojeglavijih konstrukcija u historiji automobila.
Autor: Henrik SjöbergReporter · Posebni automobili i klasični automobiliPrevedeno sa švedskog uz pomoć vještačke inteligencije.
Automobil s dodatnim izlazom
Amphicar 770 iz razdoblja 1961–1968 otvoreni je amfibijski automobil s četiri sjedala, konstruiran i za vožnju cestom i za plovidbu. Iza projekta stajao je njemački konstruktor Hans Trippel, koji je na amfibijskim vozilima radio mnogo prije ovog civilnog modela. Proizvodnja se odvijala u Zapadnoj Njemačkoj unutar grupacije Quandt, a među uključenim kompanijama bila je i Deutsche Waggon- und Maschinenfabriken iz Berlina.
Model je predstavljen 1961. i bio je namijenjen prvenstveno tržištu SAD-a. Ondje je bilo i kupovne moći i mnoštvo jezera, rampi i vlasnika čamaca za razonodu koje bi automobil s propelerom možda mogao privući. Ovo nije bio vojni terenac u nedjeljnom odijelu, nego automobil za slobodno vrijeme koji je samu vožnju trebao pretvoriti u izlet.
Naziv modela bio je gotovo kratko uputstvo za upotrebu: 770 označavalo je približno sedam čvorova u vodi i 70 miles per hour na kopnu. Bile su to deklarirane najveće brzine, a ne obećanje da će svako porinuće biti festival brzine.
Proizvedeno je oko 3 878 primjeraka. Ipak, godine zahtijevaju napomenu: razdoblje 1961–1968 često se navodi kao životni vijek modela, ali proizvodnja novih primjeraka, prodaja zaliha i godine registracije ne poklapaju se uvijek. Zato kod pojedinog kolekcionarskog primjerka podatke o proizvodnji treba razlikovati od prve registracije.
Plutajuća karoserija, britanska mehanika
Amphicar na prvi pogled izgleda kao neobično visok mali kabriolet. Peraje, okrugla prednja svjetla i jednostavna instrumentna ploča jasno pripadaju ranim 1960-im godinama. No ispod simpatične vanjštine nalazi se zavarena čelična karoserija koja ujedno služi kao trup čamca.
Velika udaljenost od tla osiguravala je prostor za posebnu opremu potrebnu za plovidbu. Ispod krme nalaze se dva propelera, a motor je smješten straga. Četverocilindarski motor preuzet je iz Triumph Heralda: sasvim obična britanska mehanika u krajnje neobičnoj njemačkoj primjeni. Upotreba provjerenog motora iz osobnog automobila značila je da konstruktori nisu morali izmišljati i taj dio pustolovine.
Prijenos snage, međutim, bio je specijaliziran. Poseban prijenosni sklop kompanije Hermes raspoređivao je pogon na stražnje točkove, odnosno propelere. Točkovi i propeleri mogli su se koristiti istovremeno, što je bilo važno kada se automobil trebao popeti uz rampu i ponovno postati običan učesnik u saobraćaju.
Brtve vrata i dodatno zaključavanje bili su mnogo više od detalja koji sprečavaju ulazak kiše. Pripadali su osnovnim elementima koji su automobilu omogućavali da služi kao plovilo. Tu je bila i kaljužna pumpa. Na običnom kabrioletu dotrajala gumena brtva može značiti mokre nogavice; ovdje su posljedice potencijalno bile znatno veće.
Volan je išao i na jezero
Prelazak u vodu zahtijevao je pripreme, a ne samo samouvjereno skretanje udesno kod kupališta. Brtve, brave i kaljužna pumpa morali su biti ispravni, a trebalo je procijeniti i prikladnost prilaza te mogućnost ponovnog izlaska. Obala nije automatski rampa za čamce, koliko god vozač bio optimističan.
Kada bi se našao u vodi, vozač je nastavljao koristiti volan. Prednji točkovi služili su kao kormila, dok su dva propelera osiguravala pogon. Dakle, zasebnog brodskog kormila nije bilo. Takva konstrukcija uklonila je potrebu za posebnim upravljačkim mehanizmom, ali točkovi u vodi nisu jednako djelotvorni kao pravo kormilo.
Amphicar je bio namijenjen razonodi na zaštićenim vodama, a ne kao zamjena za motorni čamac za plovidbu morem. To što je automobil mogao plivati nije značilo ni da na njega ne utječu opterećenje, vrijeme i valovi. Njegova glavna prednost bila je mogućnost nastavka putovanja ondje gdje cesta završava, bez prikolice ili promjene vozila.
Nakon kupanja slijedilo je održavanje. Podmazivanje i pregled dijelova koji su bili pod vodom bili su sastavni dio upotrebe. Slana voda činila je rizik od korozije posebno problematičnim. Ko je zamišljao samo sladoled u jednoj ruci i volan u drugoj, propustio je dio poruke iz korisničkog priručnika.
Kolekcionarski automobil s dva mjerila stanja
Danas je Amphicar etabliran specijalni automobil za kolekcionare. Ipak, smislena procjena vrijednosti ne može se zasnivati samo na sjajnom laku i lijepim sjedalima. Kolekcionarsku vrijednost treba procijeniti za svaki pojedini primjerak, uzimajući u obzir dokumentaciju, originalnost, kvalitet restauracije i ispravnost amfibijske tehnike.
Donja strana trupa, zavari, brtve vrata, brtve propelerskih osovina i prijenosni sklop ključne su tačke pregleda. Automobil može biti sposoban za vožnju cestom, a da pritom nije siguran za porinuće. Zato pri kupovini navodnu spremnost za vodu treba potvrditi stručnim pregledom, a ne prodavačevim fotografijama s odmora.
Upravo u tome leži i privlačnost Amphicara. Kao običan automobil ima jednostavnije alternative, a isto vrijedi i za čamac. No malo kolekcionarskih vozila može sasvim običnu rampu za čamce pretvoriti u glavni događaj putovanja.
Izvori
- International Amphicar Owners Club, International Amphicar Owners Club
- Lane Motor Museum, Amphicar – 1964
- Nick Georgano (red.), The Beaulieu Encyclopedia of the Automobile (2000)
Postavite pitanja o članku „Amphicar 770 – automobil koji je krenuo vodenim putem“. Odgovori se zasnivaju na člancima magazina.
