
Tatra 87 – s V8 motorom u repu i svijetom pred sobom
Ledwinkin aerodinamični automobil za duga putovanja postao je čehoslovački suputnik daleko izvan evropskih cesta.
Tri prednja svjetla, leđna peraja i zrakom hlađeni V8 iza zadnje osovine. Tatra 87 spojila je smjelo oblikovanje s vlastitim tehničkim uvjerenjima. No priča o tom velikom automobilu za duga putovanja govori i o raspodjeli mase, majstorskom znanju i dvojici putnika koji su automobil pretvorili u kulturnu ikonu.
Prevedeno sa švedskog uz pomoć vještačke inteligencije.
Godine 1947. Jiří Hanzelka i Miroslav Zikmund napustili su Čehoslovačku u srebrnoj Tatri 87. Pred njima je bilo putovanje kroz Afriku i Latinsku Ameriku koje će trajati do 1950. Automobil je bio i prijevozno sredstvo i predstavnik industrije njihove domovine. S tri prednja svjetla na nosu i perajom duž zadnjeg dijela gotovo da mu nije trebala nikakva ploča s objašnjenjem.
Tatra 87, predstavljena 1936. i proizvođena do 1950., bila je veliki čehoslovački automobil za duga putovanja, s karoserijom s četvera vrata i zrakom hlađenim V8 motorom iza zadnje osovine. Konstrukcija i karoserija potjecale su iz Tatre u Kopřivnicama. Nije to bio eksperimentalni automobil za izložbeni salon, nego serijski automobil za kupce koji su željeli putovati daleko i brzo, s tehničkim rješenjem koje se jasno razlikovalo od tada najčešćih recepata.
Ledwinkin put do automobila za duga putovanja
Iza automobila stajao je konstruktorski rad Hansa Ledwinke, razvijen u saradnji, među ostalima, s Erichom Übelackerom. Tatra je aerodinamični koncept već isprobala na većoj Tatri 77. S modelom 87 ideja je postala lakša, kompaktnija i prikladnija za serijsku proizvodnju.
Ledwinka karoseriju, motor i šasiju nije posmatrao kao odvojene dijelove. Motor smješten straga omogućavao je kratak put prijenosa snage do pogonskih točkova i oslobađao prednji dio velikog hladnjaka. Zahvaljujući zračnom hlađenju, automobil nije trebao hladnjak i crijeva vodenog hlađenja niti je bio izložen opasnosti od smrzavanja rashladne tekućine. Ipak, bili su potrebni pažljivo usmjeren zrak za hlađenje i ispravan ventilator: zračno hlađenje nije značilo da se motor mogao prepustiti strujanju zraka tokom vožnje.
Okvir sa središnjom cijevi bio je još jedan dio Tatrine tehničke tradicije. Snažna uzdužna cijev činila je kičmu šasije i pružala krutu osnovu za ovjes i pogonski sklop. Zajedno s nezavisnim ovjesom stvarala je uslove za udobnu vožnju cestama koje su rijetko nalikovale današnjem glatkom asfaltu.
Oblik koji je imao svoju funkciju
Tatra 87 i danas izgleda kao budućnost viđena kroz prozor 1930-ih. Zaobljena linija krova nastavlja se unazad prema motornom prostoru, a peraja dijeli dugi zadnji dio. Usisnici zraka na zadnjem dijelu pripadaju konstrukciji, a ne ukrasima. Tri prednja svjetla daju prednjem dijelu prepoznatljivo lice, dok podijeljeno vjetrobransko staklo podsjeća na tadašnje proizvodne mogućnosti.

Aerodinamični oblik imao je konkretan zadatak: smanjiti otpor zraka kako bi relativno skromna snaga motora bila dovoljna za visoku putnu brzinu. Peraja je bila dio nastojanja da se osigura stabilnost pravca, ali nije mogla poništiti osnovnu raspodjelu mase automobila.
Putnička kabina bila je namijenjena putovanjima, a ne sportskom pokazivanju. U njoj je bilo mjesta za saputnike i prtljagu, dok je motor bio odvojen sasvim straga. Smještaj putnika ispred pogonskog sklopa davao je automobilu poseban prostorni karakter. Istovremeno su zaobljena karoserija i brojni osebujni detalji postavljali visoke zahtjeve pred one koji su ga izrađivali, a kasnije i popravljali.
Udobnost uz posebne uslove
V8 motor straga osiguravao je dobro opterećenje pogonskih točkova, ali i veliku masu daleko od središta automobila. U kombinaciji s oscilirajućim poluosovinama zadnje osovine, to je značilo da su vozna svojstva zahtijevala poštovanje. Pri velikim pomacima ovjesa mijenja se nagib točkova, a nagli manevar može imati drugačije posljedice nego kod automobila s većim opterećenjem prednjeg dijela.
Zato je pogrešno Tatru 87 opisivati isključivo kao genijalnu ili opasnu. Konstrukcija je spajala udobnost na dugim putovanjima i sposobnost postizanja velikih brzina s osobinama koje je vozač morao razumjeti. Leđna peraja nije bila osiguranje protiv preupravljanja. Stanje guma, pravilan pritisak u njima i kvalitetno obnovljen ovjes posebno su važni kada se automobil koristi danas.
Putovanje Hanzelke i Zikmunda pokazuje drugu stranu upotrebe. Tokom putovanja Tatra je postala radno sredstvo za dokumentiranje i susrete, ali i automobil kojem su bili potrebni servis i popravci daleko od fabrike. Njihove knjige, fotografije i filmovi učinili su srebrni automobil dobro poznatim širokoj publici u domovini, Čehoslovačkoj.
Sačuvati vlastitu ideju
Za današnje kolekcionare Tatra 87 rijedak je klasik kod kojeg dokumentacija mnogo znači. Izvedba se mijenjala tokom proizvodnje; kasniji primjerak ne treba automatski procjenjivati prema predratnoj fotografiji. Motor, instrumente, rasvjetu i detalje karoserije treba uporediti sa stvarnom godinom proizvodnje i historijom automobila.

Restauracija usto zahtijeva poznavanje i šasije sa središnjom cijevi i rashladnog sistema zrakom hlađenog motora. Neodgovarajući zamjenski dijelovi mogu utjecati na više od samog izgleda. Na tako malom tržištu teško je navesti jedinstven nivo cijena: originalnost, stanje i dokumentirani radovi imaju veliku težinu. Trajna vrijednost leži i u samom doživljaju konstrukcije – automobila kod kojeg svaki pogled unazad otkriva koliko je budućnost mogla biti drugačija.
Izvori
- Ivan Margolius och John G. Henry, Tatra: The Legacy of Hans Ledwinka (2015)
- Technické muzeum Tatra, Tatra 87
- Jiří Hanzelka och Miroslav Zikmund, Afrika snů a skutečnosti (1952)
Postavite pitanja o članku „Tatra 87 – s V8 motorom u repu i svijetom pred sobom“. Odgovori se zasnivaju na člancima magazina.



