
Duesenberg Model J – trkaće srce u svečanom odijelu
Modelska godina 1929 spojila je motornu tehniku s trkaćih staza s najraskošnijim ambicijama američkog luksuznog automobila.
Pod dugim poklopcem motora radio je redni osmocilindraš s dvije bregaste osovine u glavi i 32 ventila. Oko njega kupac je mogao naručiti gotovo svaki zamislivi raskošni detalj. Duesenberg Model J spojio je trkaće znanje braće Duesenberg, poslovnu odlučnost E.L. Corda i umijeće majstora karoserije.
Prevedeno sa švedskog uz pomoć vještačke inteligencije.
Luksuzni automobil koji pamti trkaće boksove
Na salonu automobila u New Yorku u decembru 1928. novi Duesenberg Model J stajao je pred publikom koja još nije doživjela slom berze. Bio je to automobil napravljen za ljude koji su svoj život mogli naručiti po vlastitoj mjeri. Ali iza stroge, uspravne maske hladnjaka stajalo je nešto više od novca: iskustvo s trkaćih staza na kojima su izdržljivost i preciznost odlučivale o rezultatu.
Duesenberg Model J modelske godine 1929 bio je američki luksuzni automobil, proizveden u Indianapolisu i najčešće isporučivan kao šasija za izradu karoserije po narudžbi. Zato ne postoji jedan jedini oblik karoserije koji definira ovaj model. Ova reportaža govori o osnovnom modelu s atmosferskim motorom, a ne o nekom konkretnom sačuvanom primjerku; proizvođač karoserije, broj šasije i historija restauracije moraju se vezati za svaki automobil pojedinačno.
Fred i August Duesenberg izgradili su ugled kroz takmičarske motore i trkaće automobile. Pobjeda Jimmyja Murphyja na Velikoj nagradi Francuske 1921. i uspjesi marke u Indianapolisu dali su tom imenu težinu koju oglasi nisu mogli kupiti. Rad braće spajao je praktično radioničko znanje sa željom da isprobaju napredna rješenja.
Kada je E.L. Cord preuzeo kontrolu nad kompanijom 1926., želio je da Duesenberg postane mjerilo američkog svijeta luksuznih automobila. Fred je dobio glavnu ulogu u razvoju modela Model J, dok je August ostao usko povezan s trkaćim aktivnostima. Zadatak nije bio napraviti nešto jeftino ili jednostavno, nego nadmašiti etablirane prestižne automobile.
Motor daleko od svakodnevice
Motor je bio tehničko središte automobila: veliki redni osmocilindraš s dvije bregaste osovine u glavi i četiri ventila po cilindru. U vrijeme kada su mnogi putnički automobili imali bočne ventile, bila je to izrazito napredna konstrukcija. Raspored ventila omogućavao je izdašno punjenje i pražnjenje cilindara, što je važan preduslov za veliku snagu.

Motor prema Duesenbergovoj konstrukciji proizvodio je Lycoming, koji je također pripadao Cordovoj poslovnoj grupaciji. Trkaće naslijeđe, dakle, nije značilo da je gotov trkaći motor jednostavno prebačen u limuzinu, nego se ogledalo u konstrukcijskim principima i nivou ambicije. Motor je morao pružati performanse, ali i dostojanstveno pokretati težak, raskošno opremljen automobil.
Oglašavana snaga bila je impresivna, ali treba je čitati kao tadašnji podatak proizvođača, a ne kao rezultat savremenog uporednog mjerenja. Težina karoserije i otpor zraka dodatno su utjecali na ono što je gotov automobil zaista mogao postići. Lakši otvoreni automobil i velika reprezentativna limuzina predstavljali su različite zadatke za istu osnovnu konstrukciju.
Snaga se prenosila na zadnje točkove preko ručnog mjenjača s tri stepena prijenosa. U opremu su spadale hidraulične kočnice na sva četiri točka, dok su okvir, krute osovine i lisnate opruge automobilu davali tradicionalniju osnovu. Upravo je ta kombinacija fascinantna: vrlo napredna motorna tehnika u velikom automobilu koji je od vozača i dalje tražio vještinu.
Ovdje je važno napraviti jasnu razliku. Model J iz 1929. nije imao kompresor. Varijanta s kompresorom, koja se obično naziva SJ, pojavila se tek 1932. Ni čuvene vanjske izduvne cijevi nisu dovoljne za pouzdanu identifikaciju; mogle su se naći i na automobilima bez kompresora.
Karoserija prema životu naručioca
Duesenberg je isporučivao osnovu, ali su karoserijske kuće poput Murphyja, LeBarona i Rollstona automobilu davale konačni izgled. Naručilac je mogao odabrati otvoreni automobil koji će sam voziti ili zatvorenu karoseriju u kojoj su šofer i vlasnik imali odvojene svjetove. Proporcije, linija krova i unutrašnjost postajali su dijelovi individualne izrade po narudžbi.

Iza raskoši stajale su ruke koje su oblikovale lim, podešavale vrata i šile presvlake. Zavisno od karoserije i narudžbe, kabina je mogla dobiti plemenito drvo, kožu ili ekskluzivne tkanine. Dugi poklopac motora, međutim, ostao je zajedničko obilježje: motor je zauzimao mnogo prostora i bilo mu je dopušteno da dominira izgledom automobila.
Ovaj portret nije zasnovan na vlastitoj probnoj vožnji. Ipak, namjena automobila mnogo govori. Model J trebao je biti i prestižni putni automobil za vozača i reprezentativni salon za putnika. Udobnost se gradila prostorom, uređenjem unutrašnjosti i karoserijskim zanatom, a ne današnjom elektronski reguliranom tehnikom podvozja.
Skup i prije nego što je dobio karoseriju
Pri predstavljanju je samo šasija na američkom tržištu koštala oko 8 500 dolara. Karoserija izrađena po narudžbi plaćala se dodatno. Kupac, dakle, nije kupovao samo automobil nego i opsežan zanatski rad. Nakon sloma berze 1929. do već ograničenog kruga kupaca postalo je još teže doći.
Za današnje kolekcionare dokumentacija je presudna. Originalna karoserija, dijelovi koji se mogu identificirati i sljediva historija vlasništva moraju se razlikovati od kasnije zamjene karoserije i restauracije. Lijep automobil nije automatski i automobil sačuvan u izvornom stanju. Privlačnost modela Model J i dalje leži u istoj suprotnosti: ispod odjeće više klase, krojene po mjeri, nalazi se mašina koju su konstruirali ljudi koji su znali šta trkaći motor zahtijeva.
Izvori
- Fred Roe, Duesenberg: The Pursuit of Perfection (1982)
- J. L. Elbert, Duesenberg: The Mightiest American Motor Car (1964)
- Dennis Adler, Duesenberg (2004)
Postavite pitanja o članku „Duesenberg Model J – trkaće srce u svečanom odijelu“. Odgovori se zasnivaju na člancima magazina.



